Kontemplacije mog poremecenog uma
srijeda, 19.03.2008.
Vivere est militare
Jednoga dana pojavio se malen otvor na leptirovoj čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo krozj taj maljušan otvor.
Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao.Međutim, imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakoga trenutka krila otvoriti, povećati i raširit krilai kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, niša se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima.
Nikada nije poletio.
* * *
Opet me pere onaj moj „sindrom spasitelja“. Znam da svatko svoje borbe mora voditi sam , ali, jednostavno mi je NEPODNOŠLJIVA činjenica da ljudi koji su mi dragi pate.
Da, hoću utopijski svijet gdje su svi zadovoljni, sretni i bezbrižni.
Po nekoj logici stvari, nameće mi se pitanje ne stvara li svatko sam svoju Utopiju?
Da li bi rasli kao osobe da nemamo probleme? Imamo li ih zbog nečega „izvana“ ili smo ih si stvorili sami po nekom determinističkom defaultu?
Tijekom evolucije čovjek je naučio kako ukrotiti prirodu, životinje uzgojiti da mu budu od koristi, proučili zakone fizike, kemije i na kraju biti ćemo u stanju stvoriti život „in vitro“ . Pradoksalno, uz sve to, nismo naučili kako pobijediti svog najvećeg neprijatelja – sebe same.
Tu se najbolje očituje Jaspersovo pitanje graničnih situacija. Ljudi ne vole promjene, to je činjenica. Najradije bi da se cijeli svijet promijeni ali individua sama za sebe ne želi inicirati promjenu i nastavlja život u stanju koje psiholozi naivaju „zona ugode“. Netko je rekao da su zone ugode plišani lijesovi - a kada ste u lijesu , znači da ste mrtvi.
Ironično, čovjek se odupire promjenama sve dok ima „manevarskog prostora“, tj. dok ne dođe u stanje ili – ili. Ili će se promijeniti ili propasti.
Većinom se taj mehanizam za preživljavanjem pravovremeno aktivira i pojedinac uloži zandnji atom volje za samoodržanjem pa nešto i promjeni u paradigmi, dok oni drugi si smjeste srebrni metak u čelo.
Važnu ulogu u cijeloj toj priči igra društvo i čovjekovo povezivanje s vlastitom biti gjde nastupa Aristotel sa svojom definicijom čovjeka kao „zoon politikon“, dakle društveno biće koje svoju bit može ostvariti samo u zajednici s drugim bićima. Današnji sustav obrazovanja je takav kakav jest, svi smo na vlastitoj koži osjetili kako je to „biti u procesu“ poluporemećenih kriterija znanja i sl., ali najveća greška je ta što pokušavaju uvjeriti pojedinca da mora znati sve. Iako osoba prosječne inteligencije može naučiti što želi, jer broj neurona (oko bilijun milijuna!!) je isti bez obzira na IQ, pravo znanje dobivamo jedni od drugih, većinom nesvjesno ali ipak važno. Čovjek nije sam, svoju bit može ostvariti samo u interakciji s drugima, jer, tu smo da bi učitli jedni od drugih
(ovom prilikom pozraF frendu ( you know who you are) od kojeg sam naučila više o filozofskom mišljenju nego u školi 
i svima u studiju i režiji ), na tuđm pogreškama (iako je metoda vlastite kože najučinkovitija) i uspjesima i , na kraju, pomagali drugome jer tako pomažemo sebi. Egzistencija svedena na subjektivni doživljaj atropocentrične stvarnosti je ograničena i ne dopušta novo mišljenje, ideje i napredak. Npr. što je zajedničko,između ostalih, Galileu , Koperniku, da Vinciju i Kantu? Upravo to da su se usudili razmišljati SUPROTNO do tada uvriježenih teorija, kritičkim odnosom prema onome što im je servirano a najbolje od svega je sljedeće, da su upravo njihove teorije postale uvriježeno mišljenje. Kladim se da bi Hegel na ovom mjestu sada zadovoljno trljao ruke jer, razum je progresivan, svaka misao se iznosi na temelju one prije nje.
Spread the horizon! 
subota, 23.02.2008.
Mala epska priča o Postanku ( i još koječemu )
Postanak
U početku bijaše Sathyanarayana. U to vrijeme planet Zemlja je bio Martya – loka - «svijet smrti“ , sve je zaudralo na sumpor, smrti bez traga bilo kakovog oblika života .
Sathyanarayana bijaše Prapočelo -. On je Spoznaja, od njega je sve nastalo i prema njemu se sve razvija do danas do vječnosti.
On, kao u tjelovljenje Dobra, odlučio je stvoriti Univerzum te ga nazvao Vaikuntha. Prva bića koje je stvorio bili su bogovi. Prva je bila Prema – božica Ljubavi, nastala iz najljepše misli i riječi Sathyanarayanine, zatim sestre blizanke Dharma – božica Dobrote i Sathya – božica Iistine, rođene iz patnje. Posljednji je bio Shanti – bog Mira. U početku su jedino oni postojali, a pošto je Univezum zamišljen kao Idealan, stvorili su polubogove. Najmoćniji i najviši od njih bio je Indra, iz čijeg su daha potekli ostali – bili su to Varuna, gospodar Mora, Marut – bog Vjetra, Yamaraja – koji je zadužen za kažnjavanje Grešnih,onih koji su kršili zakon Dobra.
Vječnim, Duhovnim Svijetom iznad materijalnog svemira vladao je bog Vaiknutha.
Radi zakona savršenog sklada i ravnoteže nastali su i demoni od kojih su najveći bili Šiva–upravitelj materijalnim oblikom neznanja , te njegovi usputnici
Phobos – vladar Straha, Putana – Mržnja , i Prabhu – Laž.
Prema, uz Šivinu pomoć, odluči sagraditi vidljivi svijet koji ljudi opažaju pomoću svojih pet osjetila, te ga nazove Maya - jer je bogovima bio prividan i prolazan, a takvim ga je i stvorila da bi ostalim bođžanstvima olakšala kretanje kroza nj.
Napokon, stvorila je ljude i tada sišla na svijet zajedno s ostalim bogovima i polubogovima.
Statya – yuga je započela....
(nastavit će se.....jednom )
p.s. iz nekog razloga post je nestao 
(da, dragi adimini!) pa morah ponovo objaviti..tako da znate zasto su nestali komentari 
)
subota, 02.02.2008.
Arbeit macht frei ?!?!?!?!?!?!?
Jesmo li mi ljudi slobodni? Što za nas znači sloboda?
Biti potpuno slobodan, to je zajednička aspiracija svih bića koja imaju sposobnost da misle.
Mnogi slobodu poistovjećiju s anarhijom, a ništa ne može biti dalje od istine. Svi se žalimo na pritiske i ograničenja rokova,zanovijetanje roditelja,profesora i kako se onda osjećati / biti slobodan?
S druge strane, nisu sva ograničenja slobode nepoželjna. Formalna regulativa slobode kroz zakone osigurava građanima sigurnost i uvjetuje njihovu slobodu (od zločina, nasilja, itd.) i prava koja imamo kao ljudi da živimo civilzirano i da nam bude dobro.
Gledajuci iz perspektive moje generacije znam da i nije najljepši osjećaj na svijetu kada ti "odrasli" ( u navodnicima je jer je vecina ljudi samo ekonomski i fizički odrasla , a ponašaju se kao mala djeca :)) ) govore što da radiš, misliš, "znaju" što zeliš i što je dobro "puno bolje" od tebe samoga, utječu na tvoje mišljenje itd., tu je i pritisak okoline, medija, nametanje raznoraznih izmišljenih potreba, ...
Mislim da za postizanje istinske slobode treba puno hrabrosti i petlje, usuditi se biti svoj, "drugaciji", reći što misliš bez straha.
Strah dakle. Tko misli da je AIDS ili kuga najgora epidemija koja je zahvatila čovječanstvo gadno se vara, to strah koji ponekad paralizira. strah od izloacija, siromastva, neuspjeha..
Malo za promjenu vjerovati sebi a ne što kažu političari ili reklame sigurna je smrt svakom strahu ali to zahtjeva preuzimanje odgovornosti.
Jednostavno rečeno - sami sebi smo tamničari načinom razmišljanja - ljubomora, mrznja, osveta, strah - sve su to mentalni okovi koji nas tjeraju da se vrtimo u zacarnom krugu i čekamo nekakovog Godota, Mesiju da nas izbavi od nas samih.
Zamislite, čovjek koji je nesretan ne može biti slobodan jer ne može pobjeći od samoga sebe i svojih osjećaja što znači da je on samome sebi tamničar i tamnica.
Gdje je tu sloboda? Tko krši zakon bit će formalno kažnjavan,a isto tako, a onaj koji sam sebe muči bit će vječito nesretan.
Dakle dedukcijom odbiti zaključujem da je sloboda = odgovornost, nema slobode u anarhiji i povređivanju drugih,nego u oslobađanju samoga sebe od mentalnih otrova, buđenju iz mraka neznanja i netolerancije.
No, što čekate, upalite to svjetlo pobogu :) !
Za kraj, jedan citat koji baš pristaje ovom tekstu:
"There is no God to save you if you don't save yourself!"
subota, 26.01.2008.
Tok svijesti, odlomak 2 minute :)
muha plazi po ogledalu
deterministicki kaos tsunami
borilacka vještina iz japana
didaskalije gradevinska skela na vratima
štale govedo izmasakrirano nehrdajuci celik hladno
žilet krvavi podsjetnik na neka prosla vremena
manicna depresija dolazak u Inferno mamurluk
premalo krvi u alkoholu strganost
grebanje do krvi otvorene rane
amputacija udova
nakaza Joker Paklena naranca mlijeko casa napola puna
Candide nebo trava nebo nebo nebo
konvergentni limesi neodredeno moj um nicija zemlja
filozofija orgijanje mudrosti .....
(no worry, bit ce uskoro neki pametan tekst, ovo stavih da mi blog ne bude prazan 
)
srijeda, 16.01.2008.
Kritika svega, pt.II
Da, ima još
Tema danasnje rasprave - sreća. Kada se radi o sreći, svi se ponašamo kao razmažena Sizifova djeca koja misle da im za sreću treba puno, najčesće ono materijalno.
I nikada nije dosta.
Kronično nam nedostaje poticaja da tražimo sitna zadovoljstva - kao npr, onaj osjećaj kada sa hladne ulice uđeš u toplu sobu, šalica vrućeg kapućina, katarze na omiljenu pjesmu, razgovor s prijateljem, neki fora sms koji ti uljapša cijeli dan koji je do tada bio šugav....
Na sreću svih nas kojima tata nije Bill Gates, ili bar Sanader, izgleda da glavni satojci užitka nisu previše skupi, ma koliko nam izmicali :)
Grcki filozof Epikur smatrao je da smo sretni ako ne trpimo neku aktivnu bol, tipa gladi, hladnoću...pa moramo imati dovoljno novca da ih kupimo. No patnja je ipak pretjerana riječ za on što će se dogoditi ako budemo morali nositi običnu vestu umjesto kašmirske ili umjesto jastoga na naglo pojesti sendvič.
On sam koji je bio jedan od bogatijih Atenjana radije je živio u unajmljenoj kući sa skupinom prijatelja iza koje su imali vrt u kojem su uzgajali hranu, nosili jednostavnu ali udobnu odjeću od prirodnih vlakana a u slobodno vrijeme se bavili razgovorom i filozofijom.
E sad, jedna zanimljiva stvar : iz priloženog se moze vidjeti da njima i nije bilo tako loše, i kada taj njihov životni stil izgleda lako izvediv, zašto nas IPAK privlače skupe stvari koje osiguravaju duševni mir na samo kratko vijeme, kao heroinski dop?
To ulazi duboko u sfere psihologije, jer, s jedne strane, predmetima na materijalnoj razini pokusavamo nadomjestiti ono što nam nedostaje na psihološkoj a i zato što je trgovačkim poduzećima u opisu posla da iskrive ljestvicu naših potreba i uvjere nas naivnu sizifovu dječicu da je život nezamisliv baz baš njihovoh auta / šampona / britvice / čega već.
("Need therapy,therapy, advertising causes need...)
S druge strane, kada bi covječanstvo se odreklo tih naizgled izmišljenih potreba teško da bismo se ikada tehnološki pomaknuli dalje od kotača, dakle ne bi bilo teh. napretka, veličanstvenih spomenika i građevina (mada,prema nekima, oni nemaju neke veze s napretkom već su dio gmazovske zavjere o utjecaju na energetsko polje Zemlje, ali, o tome nekom drugom prilikom), odnosi medu udaljenim civilizacijama bi bili slabi jer ne bi bilo trgovine, sto opet dovodi i pitanje cijelu ideju kapitalizma a samam time i svijeta kakvog danas poznajemo.
Dakle,dedukcijom dobiti zaključujem da je potrebno uložiti energiju kako bi se izbjegao sustavni brainwash os strane masovnih medija i, ponavljam, početi misliti svojom glavom, stvoriti vlastiti svijet (i oko njega Kineski zid :), hehe, šalim se, afkors), neki normalni sustav vrijednosti u ovom nenormalnom svijetu i osigurati si bar malo sreće....
